Isfahan
Sjećam se. Bila je sredina prvog tjedna mjeseca listopada 2015. godine. Kasno poslijepodne u začetak sumraka. Iran. Isfahan. Mekan sutonljivi pamučni zrak, baš poput onog splitskog u smiraj dana za kasnog „babljeg lita“, kada gradske gungule i lastavičjih kliktaja više nema vrh zidina Palače cara Dioklecijana (koji je „u cili svit“ s Istoka donio „perzijski protokol i užance“), onda kada grad ponovo ostaje sam s nama, domaćima. I evo me sada, iz daleka, došljak iz „najlipšeg grada na svitu“, Splita, po treći put u Isfahanu („Esfahan nesf-e jahan“ – „Isfahan je pola svijeta“), gdje sjedim na suhoj toploj zemlji ukraj vanvremenskog Mosta Allahverdi Khana na Zayandehu u ovom odista „najljepšem gradu na svijetu“, svjestan da pored mene sjedi nitko drugi doli perzijski matematičar, astronom i pjesnik Omar Hajjam, koji mi čudom pisane riječi postade blizak prijatelj drugovanjem na stranicama biser-knjiga Dževada Karahasana „Sjeme zla“ i „Utjeha noćnog neba“. Naime, još davno sam živeći u Meksiku shvatio kako mi dijeljenje istog prostora s već umrlima i još nerođenima, zahvaljujući konceptu spiralnog vremena, omogućuje komunikaciju s njima. Zato je uistinu bilo moguće da Omar Hajjam sjedi sada tu pored mene u ovo meko isfahansko predvečerje i mudro šuti uživajući u svemu oko nas. Mirisima, slikama, ljudima…
Torinski konj
Friedrich Nietzsche je 3. siječnja 1889. godine, izašavši iz kuće na adresi Via Carlo Alberto br. 6 u Torinu zagrlio izmučenog konja na ulici kako bi ga svojim tijelom zaštitio od kočijaša koji ga je brutalno tukao bičem. Taj duboko empatičan čin bio je okidač za njegov mentalni slom i kraj filozofskog rada čovjeka koji je jednom, u svojoj autobiografskoj knjizi „Ecce Homo“, rekao: „Ich bin kein Mensch, ich bin Dynamit“ („Ja nisam čovjek, ja sam dinamit“). Potpuno slomljenog Nietzschea su odveli kući i polegli u krevet. Nakon dva dana nepomičnog ležanja i šutnje Nietzsche je izgovorio svoje posljednje riječi („Mutter, ich bin dumm“ – „Majko, ja sam glup“). Preostalih deset godina provest će dementan i potpuno nijem, njegovan od majke i svoje dijabolične sestra. Béla Tarr će 2011. godine o tome snimiti kultni film „Torinski konj“. Većina misli da su centralne figure filma konj, njegov okrutni vlasnik i kći, dok će francuski filozof Jacques Ranciere smjelo tvrditi kako je „lik“ oko kojeg je kompletno postavljeno ovo vizuelno-filozofsko remek-djelo istraživanja i analize apsurdnosti, tjeskobe i neumoljive propasti ljudske egzistencije u stvari osamljeno stablo na vrhu brežuljka. Tako u Rancierovoj filozofskoj i ljudskoj optici prostor (stablo kao nepomični svjedok svih promjena) postaje glavni akter povijesti koja prolazi kroz i mimo njega. Ta simbioza prostora, vremena, ljudi, svijeta i svih njegovih oblika života u nerazdvojivu cjelinu (Spinozine) Prirode kao jedine postojeće stvarnosti, a koja se može misliti samo kao totalitet svega postojećeg bit će istovremeno i osnovna zagonetka, ali i napokon pronađeni ključ njenog rješenja. Izgleda da je tako „od kada je svijeta i vijeka“.
Nietzschea je teško zamisliti bez zoroastrizma i njegovog možda najpoznatijeg djela „Tako je govorio Zaratustra“ (Zoroaster). Stari Grci shvaćali su svoje vrijeme izvan uobičajenog poimanja povijesne temporalnosti temeljene na ponavljanju događaja i kontinuiranoj apsolutnoj sadašnjosti – konceptu koji će Nietzshe kasnije upotrijebiti kako bi predstavio svoju teoriju vječnog povratka. Tukidid je poput nekog modernog futurologa objašnjavao što će se jednom dogoditi „na isti ili sličan način“. Nietzsche će se duhovito pozvati na njega kada bude kazao nešto poput: „Jedva čekam da vidim što će se dogoditi u prošlosti.“
Prerezana naranča
Krajem listopada i početkom studenog 2010. godine, pet godina prije mog trećeg posjete Iranu, učestvovao sam na Interparlamentarnoj konferenciji „Parlaiments, minotiries and indigenuos peoples“ u Tuxtli Gutiérrezu, glavnom gradu Chiapasa, najjužnije meksičke („zapatističke“) države na granici s Gvatemalom. Tom prilikom sam odgovarajući na jedno pitanje iz publike spomenuo kako su u iranskom parlamentu (Medžlisu) „by default“ po vjerskom kriteriju, pored pripadnika islama, zastupljeni i predstavnici armenskih kršćana, asirskih i kaldejskih kršćana, Židova i zoroastrijanaca. U tom trenutku nisam znao da je među prisutnima i jedan od najistaknutijih iranskih zoroastrijanaca dr. Esfandiar Ekhtiyari, profesor sveučilišta Yazd, predstavnik zoroastrijanske zajednice u Medžlisu (danas zoroastrijance u iranskom parlamentu predstavlja žena, dr. Behshid Barkhordar). S dr. Ekhtiyarijem sam tih dana imao priliku razgovarati o svemu, pa i o odnosu zoroastrizma i bogumila. Bez obzira na naše različite kulturološke okvire, brzo smo se složili oko teze američkog teorijskog fizičara, kemičara i matematičara Josiaha Wilarda Gibbsa (1839 – 1903) kako je „cjelina jednostavnija od svojih dijelova“ jer smo istovremeno i dio i cjelina, energija i materija, stanica i organizam, mali i ogromni, kultivirano društvo i „divlji puls“ – sve u jednom i sve istovremeno ili, kao što bi Hegel to jednostavnije rekao: „Istina je cjelina.“
Ćakulamo u restoranu „Tierra y Cielo“ u „kraljevskom gradu“ San Cristóbal de las Casasu na 2 200 metara nadmorske visine, sat vremena vožnje od Tuxtle Gutiérreza, pijuckajući čašice slatkih, mekih lokalnih vina „Vino Noche Eterna“ i „Vino Los Altos“, koje u Chiapasu rade od fermentiranog lokalnog voća poput kupina i hibiskusa, a ne od grožđa, uz neizostavne Coochito tacose, Pito tacosee, tacose s povrćem, bananama i umakom od chimolea – da ne spominjem Chicatana tacose s mravima, kukcima i drugim čudima. Zoroastrizam ne zabranjuje alkohol. Vino čak smatraju svetim simbolom. Ovaj grad je 1527. godine utemeljio Diego de Mazariegos i bio je rezerviran samo za španjolske osvajače, dok su se mnogi starosjedioci, chiapaneci, radije bacali u rijeku s litica kanjona u El Sumideru nego da se predaju. Preostale su Španjolce naselili u obližnjem gradu, današnjem Chiapa de Corzo. Pričamo o nesretnim umjetnim podjelama među ljudima, o Kantovom apelu na razum („Imajte hrabrosti koristiti se vlastitim razumom“), njegovim razmišljanjima o društvenoj dimenziji dostojanstva (kao pretpostavke cijele moralne i političke građevine ), kozmopolitskim idealima i konceptu „ljubavi prema časti“, snovima o vječnom miru temeljenom na razumu, moralu, „univerzalnoj gostoljubivosti“ i „univerzalnim zakonima“ – bez centralne vlade nad državama. Dotičemo se svetog Franje Asiškog i njegove ideje o „sveopćem sestrinstvu i bratstvu“ bez granica između prirode i čovjeka („Pjesma stvorovima“), njegovih propovijedi o univerzalnom bratstvu koje nadilazi ljude i uključuje sva stvorenja kao Božju djecu. Zoroastrijancima su vatra, voda, zemlja i zrak sveti, a čuvanje čistoće okoliša smatraju jednom od svojih najviših vjerskih i moralnih dužnosti. Mrtve ne pokapaju, već ih odnose u „kule tišine“, na vrhove kružnih kamenih tornjeva, gdje ih prepuštaju pticama grabljivicama i strvinarima kako bi se izbjeglo zagađivanje prirode. Pričamo o bogumilima kao religijskim posrednicima između Istoka i Zapada s kojima se tako nemilosrdno i okrutno obračunalo kao da su ljudi oduvijek bili skloniji sukobima nego miru. Pada mi na pamet stih hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića iz njegove pjesme „Čovjek koji je odlučio“. Recitiram ga mom novom prijatelju u dalekom Meksiku u Altos de Chiapasu, na granici s Gvatemalom: „Tu negdje svijet se dijeli na dvoje poput prerezane naranče“, a on, kao pravi zoroastrijanac samo doda. „Da, da, točno tako, na Dobro i Zlo!“
Larijani
Prije mog drugog odlaska u Iran, na Svetoga Duju 2013. godine, u zagrebačkoj bolnici „Merkur“ rođen sam po drugi put, transplantirana mi je jetra. Sljedeće godine u Teheranu na večeri s dugogodišnjim predsjednikom iranskog parlamenta Arijem Larijanijem rekao sam mu kako sam ja „prvi Hrvat koji je dva puta bio u Iranu, ali svaki put s drugom jetrom“. Inače suzdržani Larijani, nije se mogao suspregnuti: „Umra je od smija“. Ovo je bio treći put da sjedim zajedno s tim impresivnim čovjekom, pripadnikom jedne od najuglednijih iranskih familija („iranski Kennedijevi“), akademikom, političkim pragmatičarem, a ne ideološkim tvrdolinijašem, glavnim iranskim nuklearnim pregovaračem, matematičarem, doktorom filozofije i najboljim poznavateljem Kanta u Iranu. Prije nego što će ga Trumpovi imperijalni „poništavači civilizacije“ u ožujku ove godine ubiti (nakon što je postao čelnik islamskog Vijeća za nacionalnu sigurnost), srest ćemo se još jednom. Kada je Larijani posjetio Hrvatsku, dogovorili smo posjetu grupe iranskih sveučilišnih profesora Splitu, koja je kasnije i realizirana. Bilo je riječi o mogućnostima tješnje kulturne suradnje, o skupu povijesnih i lingvističkih hipoteza koje etnogenezu Hrvata povezuju s drevnim iranskim plemenima. Zanimali su ga stavovi Henrija Bergsona o vremenu pošto je taj veliki francuski filozof, u svom konceptu durée, ili trajanja, kvalitativnog vremena, tekuće svijesti u kojoj se prošlost i sadašnjost isprepliću – osporio ideju da je vrijeme samo nešto što se može mjeriti. Za Bergsona vrijeme nije ono što satovi mjere, već ono što život osjeća. Ono je unutarnje, intuitivno i nedjeljivo. U šijitskoj metafizici vrijeme nije monolitno. Ono se odvija kroz tri ontološke dimenzije; zaman, empirijsko vrijeme satova i kalendara; dahr, vječno, arhetipsko vrijeme, i sarmad, bezvremenost božanskog. Ovaj trijadni model odražava vertikalnu kozmologiju, koja se uspinje od vremenskog prema vječnom. Tako smo ja, „tvrdi ateista“, i Ari Larijani, brat jednog od iranskih imama (Sadeq Larijani), „ljudikali“ o tome što je „kraj vremena“, a što „kijamet“ (Sudnji dan), i tko je Muhamed al-Mahdi, posljednji od dvanaest imama, i što znači da će eshatološki Mahdi (koji sada boravi u „okultaciji“) na kraju vremena uspostaviti mir i pravdu. Bilo je tu još i Dioklecijana i Averroesa i svega. Sa zanimanjem je slušao moju priču o don Frani Ivaniševiću, koji je u Jesenicama pored Splita napravio crkvu na kojoj su simboli sve tri abrahamske religije: kršćanstva, judaizma i islama, i o oltarnoj slici rasprave o bezgrešnom začeću u crkvi samostana Sv. Ante na splitskom Poljudu, gdje sam proveo svoje djetinjstvo, a na kojoj su pored 39 kršćanskih teologa još prikazani arapski filozof Albumanazar i prorok Muhamed. Priča kaže da je za vrijeme najezde Turaka 1596. godine, kada su poharane i popaljene mnoge dalmatinske crkve, samostan Sv. Ante pošteđen upravo zato što su Turci ugledali lik proroka Muhameda na ovoj slici.
Čovjek kojeg je početkom ove godine dao ubiti „glavni sponzor infanticida i genocida u Gazi“, „kidnaper predsjednika nezavisnih država“ i „najpoznatiji Epsteinov klijent“ odgovorio mi je kako osobno izuzetno štuje „Isu ibn Merjema“ (Isusa sina Marijinog) kao jednog od najobdarenijih Božjih poslanika. U islamu i u judaizmu Isus Krist je čovjek, a ne božanstvo ili božji sin, ali ga, za razliku od judaizma, koji ga smatra Lažnim Mesijom – islam priznaje kao Mesiju, pomazanika rođenog bezgrešnim začećem koji je činio mnoga čuda i imao posebnu misiju donošenja Istine. Islam vjeruje da Isus nije razapet, već da ga je Bog uzdigao k sebi, a islamska predaja (hadisa), za razliku od judaizma, vjeruje da će se Isus vratiti na zemlju prije Sudnjeg dana. U šijitskom islamu Isus će se vratiti na zemlju zajedno s dvanaestim (skrivenim ) imamom (Mahdijem), s kojim će se ujediniti u borbi protiv zla, protiv Antikrista. Štoviše, upravo će Isus biti taj koji će na kraju ubiti Antikrista (Dedžala).
„Divan“
Avion kojim smo putovali iz Teherana sletio je na pistu Međunarodne zračne luke Sahid Dastgheib u Širazu negdje iza 21 sata. Širaz. Grad veličanstvenih pjesnika Hafiza i Saadija, grad njihovih mauzoleja i parkova u kojima, kako to pisahu davni putopisci, „slavuji pjevaju opijeni mirisom ruža“. Uzbuđen sam zbog svega što sam čuo o Širazu, njegovoj povijesti, Citadeli, rezidenciji kralja Karima Hana, sjedištu dinastije Zand i njezinih masivnih kružnih kula, od kojih je jedna nakrivljena baš poput Kosog tornja u Pisi. Uostalom, svega 45 minuta sjeveroistočno od Širaza u podnožju planine Kuh-e Rahmat nalaze se ostaci Persepolisa (Parsa), ceremonijalnog glavnog grada Perzijskog Carstva, koje je 518. godine prije Krista utemeljio Darije Veliki, a zatim su ga još gotovo 200 godina nastavili graditi Kserkso I, Atakserkso I i njihovi nasljednici. Nakon što je makedonski kralj Aleksandar Veliki osvojio slavni Persepolis, prijestolnicu Ahemenidskog Carstva, opljačkao je njegovu riznicu uništivši neprocjenjive perzijske vjerske spise i spalio ga. Zašto? U ime koje civilizacije?
Noć je već potpuno obgrlila Širaz, prošla su 22 sata, a mi se zaustavljamo kraj povijesnog vrta Delgosha, pored kojeg se nalazi čitav kulturni kompleks Mauzolej pjesnika Saadija iz 13. stoljeća. Ne mogu vjerovati svojim očima! Kompleks je prepun ljudi. Klasični perzijski vrt s potocima, bazeni… kubna zgrada s osam stupova ispred fasade i mramorni pjesnikov sarkofag ukrašen stihovima. Netko recitira Saadijevu poeziju, dok do nas diskretno dopire zvuk monajata, melodične molitve koje se pjevaju rano ujutro ili kasno navečer tijekom mjeseca ramazana. Jedva čujni zvukovi saza, tara i neja uvlače nas u mističnu atmosferu išaranu sjenama noćnih čempresa. A mjesec puca visoko na noćnom nebu iznad nas.
Mevlana Dželaludin Rumi (1207 – 1273) i Šemsudin Muhamed Hafiz Širazi (1320 – 1389) dvojica su najvećih pjesnika perzijskog misticizma (sufizma). Iako ih razdvaja više od stotinu godina, oni dijele istu duhovnu nit. Hafiz je najveći liričar perzijskog jezika čija je knjiga „Divan“ nenadmašan primjer dvosmislene metaforike kratkih, stilski savršenih pjesama (gazela-soneta) o vinu, čežnji i ljepoti, preko kojih opisuje mističnu potragu za ljubavi, radosti (boljeg) života kontra vjerskog licemjerja (inače, ovaj profesor kur’anske egzegeze je ime Hafiz zaslužio jer je još kao mladić znao Kur’an napamet). Goethe će, nadahnut njegovim djelom, kasnije napisati svoj „Zapadno-istočni Divan“ („Westostlicher Divan“).
U sjevernom dijelu Širaza u Vrtovima Musalla nalazi s Hafizov grob, Mauzolej Hafezieh. U stvari, riječ je o mramornm sarkofagu ukrašenom stihovima iz „Divana“ u otvorenom paviljonu s osam stupova. Mladi bračni parovi dolaze ovdje da se zakunu na vječnu ljubav. Ta je zakletva jača od svih drugih. Prisustvujem „Otvaranju Divana“, traženju „uputa“ na Hafizovom grobu. To je tradicionalni duhovni postupak, metoda „istihara“, derviška praksa čitanja pjesnikove poruke otvaranjem knjige „Divan“ i čitanjem slučajno odabranih stihova kako bi se primio “duhovni savjet“ Hafiza jer sufizam pjesnikovu riječ povezuje s božanskom mudrošću. Dubinska snaga veze između mistike poezije i realnog života koju sam osjetio tog trenutka nikada mi nije bila jasnija i stvarnija. Ali tu mojim „čudima iz Širaza“ nije bio kraj. Vraćajući se sljedeće večeri s bazara na kojem sam kupio jedan prekrasan prsten prišao mi je jedan mladić privučen “neobičnim (hrvatskim) jezikom“ pitajući me od kud smo. „Iz Hrvatske smo. Ja iz Splita.“ „Iz grada cara Dioklecijana!“, gotovo veselo usklikne on. „Bili ste u Hrvatskoj?“ – upitah ga iznenađen njegovim riječima. „Nisam nikada“, grohotom se nasmije mladić, ali za Split znam jer me zanima povijest. „Nitko mi neće vjerovati da se ovo desilo u Širazu!“, rekoh pozdravljajući ga. Tko to kaže da zaista nismo samo jedan maleni posvađani svijet u beskonačnosti Kozmosa, i ništa više!?
Abbasi hotel
Sv. Augustin (354 – 430), doctor gratiae („učitelj nauka o milosti Božjoj“), pokušavajući objasniti kako je moguće govoriti o svemiru koji je stvorio „Dobri Bog“, a istovremeno priznati stalnu prisutnost patnje, nepravde i nasilja, ustvrdio je kako Zlo nije stvarnost po sebi, već nedostatak dobra („nedostatak bića“). Sv. Franjo Asiški je sanjao o sveopćem bratstvu, smatrajući da „sva živa bića, od ptica i riba do vukova i ljudi“ imaju istog Oca i da su dio istog kozmičkog zajedništva. „Teolog oslobođenja“ Leonardo Boff također propituje mogućnosti univerzalnog ljudskog bratstva sa svim stvorenjima. S druge strane, prvi inkvizitorski proces tijekom srednjeg vijeka bio je protiv njemačkog dominikanca Meistera Eckharta (1260 – 1328) koji je propovijedao o mogućnost da čovječanstvo postigne blagoslovljen život „ovdje na zemlji“, dok je veliki Immanuel Kant zagovarao propitivanje svega naivno vjerujući u mogućnost uspostavljanja „vječnog mira“ koji bi se temeljio na razumu, moralu i univerzalnim zakonima, a Papa Lav XIV ovih dana usred španjolskog Cortesa, s porukom protiv polarizacije i mržnje prema imigrantima, poput pravog neokantovca, poručuje kako „ljudsko dostojanstvo prethodi politici“.
Kako bi danas ovom velikom filozofu objasnili da čitavom planetom danas drma jedan jedini čovjek sa svojom družinom „tehno-feudalaca“ koji ne poštuje niti jedan jedini postojeći moralni ili pravni zakon, osim svog osobnog mišljenja i interesa, i to javno (besramno) obznanjuje? Kako bi Kant objasnio fenomen Donalda Trumpa, čovjeka koji pati od „iluzije svemoći“ kao što kaže papa Lav XIV, fenomen čovjeka koji za sebe tvrdi kako ga je “Bog (…) spasio da Ameriku učinim velikom“, i zato mu je sve dozvoljeno. Ljudska povijest nam svjedoči da nikada nije nedostajalo lažnih mesija, ali ovako moćnog, okrutnog i sirovog nasilnika još ne vidjesmo. Je li došlo vrijeme da se zapitamo: A zašto smo to dozvolili?
Ove godine obilježava se devetstota godišnjica rođenja Ibn Rušdija (Averroesa), čovjeka koji utjelovljuje klasičnu grčko-rimsku kulturu koja se razvila tijekom srednjeg vijeka u arapskom svijetu, a zatim je prenesena u kršćansku Europu pripremajući tako renesansu. Ovaj pravnik, liječnik i najutjecajniji islamski filozof aristotelovac (najpoznatiji po očuvanju, komentiranju i ponovnom uvođenju Aristotelove filozofije u Europu) rođen je u Cordobi 1126. godine u bivšem Almoravidskom Carstvu (umro je u Marakešu 1198. godine). On postavlja relevantno pitanje: Kako živjeti zajedno u raznolikom svijetu (društvu) bez odricanja od razuma i svojih uvjerenja. Kantova misao i misao svih onih koje uvjetno nazivamo “antitrumpistima prije Trumpa“ izrasla je na averoističkoj ideji dijaloga između različitih kultura, religija i „civilizacija“ (doduše, pojam „ljudske civilizacije“ danas je toliko silovan, eksploatiran, izlizan i manipuliran da je postao gotovo neupotrebljiv) kako bi se mogući sukobi „konstruktivno usmjeravali“ ka poticanju integracija, a ne dezintegracija svijeta. U dobu trijumfa dezinformacija Averroesova obrana razuma („Istina ne proturječi istini“), logike, kritičkog mišljenja i znanja relevantnija je nego ikada jer je trumpizirani svijet najradikalnija apoteoza neznanja i negacija ljudskog znanja. Trijumf gluposti i neznanje vode nas ka apsurdu života koji Anton Čehov naziva „tragičnim obilježjem ljudskog postojanja“. Naime, suvremeni način života reproducira osjećaj „spektakla“ i „šarma neznanja“, što je posebna priča jer ignorancija tako postaje prostor unutar kojeg kontrolori života smještaju lažne nade i utopije za svoje globalno stado „poslušne nemisleće raje“.
Sjedim u vrtu bajkovitog „Abbasi Hotela“ smještenog u povijesnoj jezgri Isfahana u slavnoj aveniji Chaharbagh Abbasi, dvadesetak minuta hoda od veličanstvenog Trga Naqsh-e Jahana (drugi po veličini na svijetu), na kojem se nalaze nadrealno lijepe građevine džamije Sheikh Lotfollah, Imamove džamije (Shah Abbas džamija) i palače Chehel Sotoun i Hasht Behesht. Ljepotu kompleksa Abbasi Hotela nije moguće opisati. Treba je iskusiti. Izgrađen je prije više od 300 godina po nalogu safavidskog kralja Sultana Huseina, koji ga je posvetio svojoj majci, zbog čega je ovaj kompleks živog muzeja-hotela s nevjerojatnim interijerima, vrtovima i šadrvanima poznat i pod imenom „Karavan-saraj majke šaha“.
Dok ovo pišem, Isfahan ponovo razaraju američke bombe poput najgore vrste kiše destrukcije 21. stoljeća koja pada na univerzalnu ljepotu Svijeta koju su gradile generacije dobrih ljudi i koja nema nikakvog drugog predznaka, osim stvaralačkog napora ljudskog pozitivnog genija (uma) koji danas postaje žrtva neobuzdanog silničkog globalnog terora obezljuđenih bjegunaca iz prostora ljudskosti, mračnih „jahača Apokalipse“ – „sijača Zla“. Zato: Dosta je bilo pasivnosti, dosta je bilo trpljenja. Ne treba nam više čekati „drugi Isusov povratak“ ili povratak bilo kojeg i bilo čijeg Mesije, Mahdija, „dvanaestog imama“ i sličnih „spasitelja“ kako bi se stvari na Zemlji promijenile, kako bi se Deždal (Trump: „Večeras će umrijeti cijela civilizacija!“) i njegovi savladali. Te meganasilničke krvoločne kvazielite koje su lišene bilo kakve vrste suosjećanja (oni „kleče pred Bogom, a preziru svoju braću“, ali „Bog ne sluša molitve onih koji vode ratove i čije su ruke ogrezle u krvi“, Papa Lav XIV) prema boli, nesreći i patnji drugoga – mogu zaustaviti jedino konkretni živi ljudi. Mi. Vrijeme je da to napokon shvatimo, da se ujedinimo i da ih spriječimo da nas dalje tlače, uništavaju naš svijet i budućnost čitavog ljudskog roda. Oni sanjaju o svom Space X odlasku u Svemir i bjekstvu na Mars u svojim kapsulama od zlata, a mi želimo ostati tu gdje oduvijek jesmo, slobodni, na Zemlji. Osvijestimo se! Mi smo većina, a oni su manjina! I to je jedina istina!